U vrijeme izgradnje, krajem 17. stoljeća, samostan je pripadao Provinciji Bosne Srebrene. Godine 1757., osnutkom Provincije sv. Ivana Kapistrana, koja je obuhvatila franjevačke samostane na području Habsburške Monarhije, brodski je samostan također pripadao toj Provinciji, sve do 1900. godine, kada je osnovana Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda. Barokni je sklop u cijelosti građen od opeke. Čine ga jednobrodna crkva Presvetog Trojstva s tri para bočnih kapela, niski zvonik uz sjevernu stranu svetišta te četverokrilni jednokatni samostan smješten uz južnu stranu crkve.Godine 1623. zabilježeno je prvo pisano svjedočanostvo o djelovanju franjevaca u župi Brod iz njihovog samostana u Velikoj, što znači da su bili prisutni i ranije. Franjevci su u Brodu vodili dušobrižničku službu i, vrlo vjerojatno, imali svoju kuću (gostinjac) i crkvu. Samostanske kronike, vođene redovito od 1737., predstavljaju neiscrpan izvor podataka o životu franjevaca, ali i o političkim i društvenim zbivanjima u Brodu i široj zajednici od sredine 18. stoljeća do suvremenog doba.

Na taj način saznajemo i podatke o prvim godinama i okolnostima formiranja zajednice koje su prethodile gradnji samostana i crkve kakve poznajemo i danas. Godine 1694., zahvaljujući djelovanju oca Augustina Jarića, koji je, nakon osloboženja Broda od Turaka 1691., postao zapovjednik Broda, franjevačka brodska kuća proglašena je rezidencijom, a otac Jarić njenim prvim predstojnikom. Prema zapisima u samostanskoj kronici, podignuti su drveni samostan i crkva koji su trajali od 1694. do 1727. godine. Samostan je, navodno, imao dva trakta i bio je izgrađen nešto istočnije od današnjeg, ali za to još uvijek nema potvrde, osim pisanih podataka. Nedugo nakon gradnje, 30. listopada 1708., brodska je rezidencijalna kuća proglašena formalnim samostanom Provincije Bosne Srebrene na “obali prebistre rijeke Save”. U tom je razdoblju, 1710. godine, u samostanu osnovan Provincijski studij filozofije, koji je 1712. premješten u Požegu. Studij je ponovno osnovan 1720. i trajao je do 1783. godine.

Gradnja franjevačkoga zidanog sklopa započinje 12. kolovoza 1727. godine, polaganjem kamena temeljca crkve kojeg postavlja barun Ivan Trenk, tadašnji zapovjednik Broda. O tome svjedoči i latinski natpis i kronogram s 1727. godinom u luneti portala crkve: “ISTA FAVORE DEI PLEBIS PIETATE BENIGNA CVRA FRATERNA SVRGVNT FASTIGIA TEMPLI” (Ovaj hram je nastao naklonošću Božjom, pobožnošću puka, blagohotnom brigom braće). Izgradnja cijelog kompleksa odvijala se u fazama i trajala je dulji niz godina, jer je ovisila ponajprije o dobročinstvima i milodarima Brođana te o trudu i strpljivosti braće franjevaca. Samostanski je sklop građen od 1727. do 1790. godine: zapadno je krilo podignuto 1727., južno 1729., a istočno između 1768. i 1770. godine. Gradnja crkve je započela također 1727., ubrzo je nakon toga prekinuta, a u međuvremenu je korištena starija, drvena crkva. Radovi su nastavljeni tek 1743., a privedeni kraju oko 1753. godine. Uređenje i inventar nastajali su tijekom slijedećih desetljeća.

Kao godina završetka gradnje u kronici se spominje 1749. godina, koja je, s Kristovim monogramom, upisana na oslikanom medaljonu na svodu crkve. Ukinućem redovničke zajednice, dekretom cara Josipa II, 1787. godine, 7. studenoga ukinut je i brodski franjevački samostan. Kao razlozi njegova ukinuća navedeni su potreba za prikladnijim smještajem brodskog zapovjednika, nedostatak prostora za učionice i smještaj učitelja. Stoga je samostan do 1806. godine služio prvenstveno u prosvjetne i gospodarske svrhe, a crkva je postala župna. Tada su u južno krilo samostana smješteni učionica i učiteljski stanovi, a u istočnom je dijelu skladištena sol koja je znatno uništila taj dio građevine. Na službi vjernicima ostala su dvojica braće, a ostali su redovnici razmješteni po drugim samostanima Provincije. Sve su pokretnine podijeljene susjednim samostanima u Našicama, Đakovu, Osijeku i u Vukovaru. Samostan je ponovno uspostavljen 6. travnja 1805., a 22. lipnja 1806. franjevci su se vratili u Brod. Nakon povratka u samostan, ponovno osnivaju studij filozofije, koji traje do 1831. godine.

Tijekom cijelog tog razdoblja franjevci obavljaju razne popravke, preinake i uređenja samostana, nastojeći osigurati najnužnije životne potrebe, kako franjevačke, tako i šire zajednice. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata, između 1914. i 1918., samostan se koristio kao vojna bolnica, a nakon odlaska vojske ostavljen je u vrlo lošem stanju. Veća obnova samostana, koja je uključila i obnovu baroknog inventara, prvenstveno oltara u crkvi i to pod vodstvom mariborskog graditelja oltara Alojzija Zorattija, uslijedila je 1919. godine.

FRAMA

Frama je kratica za zajednicu, tj. bratstvo mladih koje se naziva Franjevačka mladež. To su mladi okupljeni oko Isusa Krista i Božje riječi te djeluju, potaknuti snagom Duha Svetoga, po uzoru na svetog Franju Asiškog. Odatle i naziv “franjevačka”, ali i zato što Frama djeluje u sklopu velike franjevačke obitelji. Pojam “mladež” obuhvaća mlade ljude u razdoblju od 15. do 30. godine života koji su odlučili dublje zaviriti u svoj život, tražiti smisao svojega postojanja i usmjeriti svoj način života prema pravim vrijednostima, prepuštajući kormilo Bogu uz pomoć franjevačke obitelji. Vrlo često framaši, po odlasku iz Frame, nastavljaju produbljivati svoj put kroz život u Franjevačkom svjetovnom redu (OFS). Frama se najčešće okuplja u franjevačkim samostanima, no nije nužno uvijek tako.

Sami počeci osnivanja ovakvog bratstva sežu 30-ak godina unatrag kada je u Italiji osnovana GIFRA (La Gioventù Francescana). Kako se Bog uvijek pobrine za širenje onoga što je dobro, tako je i ta mala zajednica sve više rasla i širila se po svijetu, pa tako doprla i do Lijepe naše. Framaši su se počeli okupljati na Kaptolu u Zagrebu. Uz pomoć bogoslova, osnaženi i ohrabreni Božjom milošću, širili su radost, bratstvo i zajedništvo u sve ostale krajeve Hrvatske gdje su postojali franjevci. Dana 14. prosinca 1992. službeno je osnovana Frama u Hrvatskoj.

U početku je Frama djelovala u osam provincija, kako su i danas raspoređeni franjevci u samostanima, a uključivala je i dvije provincije u Bosni i Hercegovini:

Hrvatska franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu,
Hrvatska franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu,
Hrvatska franjevačka provincija Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru,
Hrvatska franjevačka provincija franjevaca kapucina,
Hrvatska franjevačka provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša,
Hrvatska franjevačka provincija franjevaca konventualaca,
Franjevačka provincija Sv. Križa – Bosna Srebrena sa sjedištem u Sarajevu,
Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru.
Zbog velike prostorne udaljenosti, teritorijalne pripadnosti i lakše komunikacije i potrebe zajedničkog djelovanja, 2005. provedeno je restrukturiranje Frame te se ona danas dijeli na pet područnih bratstava:

Osječko područno bratstvo Frame,
Zagrebačko područno bratstvo Frame,
Primorsko–istarsko područno bratstvo Frame,
Zadarsko–šibensko područno bratstvo Frame i
Splitsko–dubrovačko područno bratstvo Frame.
Ta područja obuhvaćaju sveukupno 70-ak aktivnih mjesnih bratstava i oko 1500 do 2000 framaša. Svako mjesno bratstvo nosi sa sobom svoju posebnost i karizmu, no ono što je svima zajedničko jest poziv Duha Svetoga da se živi kršćanskim životom u bratstvu, nasljedujući sv. Franju prema njegovom posebnom poslanju – “Idi i popravi moju Crkvu!”

Frama nije samo skup mladih već obitelj; braća i sestre koji djeluju u zajedništvu s Bogom Ocem. Okupljaju se najmanje jednom tjedno na susretima razrađujući neku temu za koju se bratstvo odlučilo. Teme se nastoje povezati sa životom svetog Franje i, produbljene kroz Evanđelje, životom mladih današnjice i današnjim svijetom. Teme uglavnom pripremaju framaši animatori po dogovoru i nastoje tijekom susreta animirati čitavo bratstvo na aktivno sudjelovanje, produbljivanje i razradu teme. Svi su susreti uvijek obogaćeni duhovnim pjesmama i molitvom. Osim tjednih susreta, na Frami postoje i razne druge aktivnosti kroz koje se mladi mogu ostvariti prema svojim karizmama: od karitativnih djelovanja (posjete raznim domovima, skupljanje pomoći potrebitima…), do dramskih, glazbenih, molitvenih…

Ono što Framu čini posebnom jesu obećanja koja framaši obnavljaju svake godine kao vanjski znak pred Bogom i Crkvom. Ta su obećanja njihov odgovor na poziv Duha Svetoga da žele kroz idućih godinu dana živjeti Evanđelje i služiti svom bratstvu po primjeru svetog Franje.

Da bi pojedini framaš otkrio svoj poziv i odlučio želi li dati obećanja, treba provesti određeno vrijeme u Frami. Po samom dolasku svaki se framaš upoznaje s djelovanjem bratstva kroz tjedne susrete, akcije i druženja (razdoblje inicijacije) te se smatra simpatizerom Frame. Ako prepozna svoj poziv i izrazi želju za pripadnošću bratstvu, biva primljen u Framu. Tada kao primljenik prelazi u dublje upoznavanje sa životom bratstva i životom svetog Franje kroz razdoblje formacije kada se priprema za davanje obećanja kada postaje obećanik. Tada kao punopravni član Frame može biti odabran za pojedinu službu u vijeću bratstva.

Kao i svaka ozbiljnija skupina, i Frama ima svoju organizacijsku strukturu koja usmjerava Framu u njenom daljnjem razvitku i produbljivanju. Najviša tijela Frame su Nacionalna skupština i Nacionalno vijeće. Svako područno bratstvo ima svoje područno vijeće koje koordinira rad mjesnih vijeća svake Frame. Vijeće se sastoji od pet punopravnih članova i duhovnog asistenta (svećenika-fratra), koje su njihova braća i sestre odabrali. Službe vijeća u bratstvu čine predsjednik, potpredsjednik, voditelj formacije, tajnik i blagajnik. Oni svake godine, ovisno o razini, organiziraju nacionalne i područne susrete, duhovne kapitule, škole animatora, Hod Franjevačke mladeži te redovito održavaju skupštine.

Dragi čitatelju, o Frami ćeš ipak najviše saznati iz prve ruke ako prisustvuješ nekom od framaških susreta. Potrebno je samo otvoreno srce, dobra volja, pouzdanje u Boga i neki obližnji samostan gdje ćeš pronaći Framu.