Općina Klenovnik je po Popisu stanovništva 2011. godine na površini od 8,27 km2 imala 2.022 stanovnika, što predstavlja 1,15% od ukupnog broja stanovnika Varaždinska županije, odnosno 0,05% od ukupnog broja stanovnika Hrvatske. Gustoća naseljenosti u Klenovniku je 244 stanovnika/km2. Stanovništvo je raspoređeno u 6 naselja:
- Dubravec – 428
- Goranec – 21
- Klenovnik – 982
- Lipovnik – 373
- Plemenšćina – 109
- Vukovoj – 109.
Zaseoci: Brglesi, Cerje, Cukovići, Cikači, Divjaki, Hunjeti, Kralji, Lipovnik, Majhen, Solini, Ves Klenovnička, Vuglovečki, Zdenčari.
Geografija
- 46° 16′ 05″ N, 16° 04′ 51″ E
- nadmorska visina 215 m
- smješten u mikroregiji Planinskog niza Macelj – Ravna Gora Središnje Hrvatske, na južnim obroncima Ravne Gore
- 24 km zapadno od grada Varaždina i 9 km sjeverozapadno od Ivanca
- naselje u istoimenoj općini Varaždinske županije općina Klenovnik granići s općinama Donja Voća, Ivanec, Lepoglava i Maruševec
- P općine = 25,65 km2 (2,1% površine Varaždinske županije) P Klenovnika = 9,05km2
- naselja sličnog imena Klenovnik su: Kalinovnik (Bjelorusija), Klenovnik (Srbija), Kalinovnike (U.A.E.)
- najbliži aerodromi:
- MBX – Maribor, 37.6 km SZ od Klenovnika
- ZAG – Zagreb 58.6 km J
- GRZ – Graz 93.5 km SZ
- LJU – Ljubljana Ljubljana 124.4 km Z
- KLU – Klagenfurt (Worthersee Intl) 139.4 km Z
- okvirne zračne udaljenosti Klenovnika od bližih naselja: 1.5km Vukovoj, 2.2km Dubravec, 2.1km to Goranec, 3.3km Bedenec, 3.1km Žarovnica, 4.3km Donja Voća, 4.6km Jerovec, 5.3km Donja Višnjica, 4.8km Novaki Maruševečki, 7.1km Gornja Voća, 6.5km Ivanec, 7.1km Lepoglava , 5.6km Druškovec, 8.0km Stari Golubovec, 6.3km Gornja Višnjica, 8.1km Gruškovec, 9.2km Prigorec, 8.9km Marčan, 9.5km Vinica
Klima
klima Klenovnika je umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom. Prostor Klenovnika je izložen pretežito jačim utjecajima kontinentalne klime tako da srednja srpanjska temperatura dosiže 21,3o C, a prosječna siječanjska temperatura dosiže -1,6oC. Mjeseci s najviše padalina su lipanj i listopad, a prosječna količina padalina iznosi 1039 mm.
Tlo
Tlo ima karakteristike plitke ilovaste mekote na glinastim, pjeskovitim i vapnenim laporima, te na litotamnijskim vapnencima. U slojevima litotamnijskog vapnenca i lapora mogu se naći fosili morskih školjkaša i puževa iz Panonskog mora. U naslagama glinenog i pješčanog lapora česti su fosili školjkaša i puževa brakičnih (bočatih) i slatkih voda iz vremena nakon povlačenja Panonskog mora. Tlo je pogodno za vinograde i nešto manje za uzgoj kukuruza raširena je šuma hrasta kitnjaka i običnog graba, dok je u najvišoj zoni (područje Goranca, Plemenščine i Vukovoja) rasprostranjena bukova i jelova šuma. Klenovnik je dobio ime po vrsti javora – klenu čiji se drvored nalazio uzduž glavne ulice, od čega su danas sačuvana samo pojedina stabla.
Jama Cinkovica
Grupa članova Speleološkog društva Kraševski zviri iz Ivanca po uputama mještana uspjela je locirati i prva se spustiti u dosad neistraženu jamu Cinkovicu kod Goranca. Jama je duboka trideset metara i speleološki je objekt s najvećom dosad izmjerenom vertikalom na području Ravne gore i Ivančice Silazak u jamu složen je i opasan. Nakon petnaest metara posve okomita ulazna dijela nalazi se „polica“ koja jamu dijeli na još dvije vertikale. Jedna od njih duboka je još petnaestak metara, dok je druga nešto plića. Upravo zbog iznimno teška pristupa, špilja je nedostupna posjetiteljima, pa je stalaktitna i saljevna struktura jame ostala potpuno sačuvan. Jama je ujedno stanište velikog broja ugroženih i zakonom zaštićenih šišmiševa koji sada zimuju u njoj. Pronađene su dvije vrste šišmiševa, jedna iz porodice topira (rhinolophidae), dok su drugi šišmiševi iz porodice zecousnjaka (molossidae). Hibernaciju i miran zimski san omogućuje im upravo činjenica da jama dosad nije bila posjećivana. Usto, u njoj obitavaju i brojne skupine špiljskih kukaca kojima se hrane. Sve vrste šišmiševa u Hrvatskoj, pa i ove u Cinkovici, upisane su u Crvenu knjigu ugroženih vrsta. Budući da dosad nepoznata Cinkovica nije uvrštena u katastar speleoloških objekata na području Ravne gore, ivanečki speleolozi su poručili da će slijedeći korak biti topografsko snimanje toga objekta i njegovo uvrštavanje u katastar. Područje Goranca bogato je speleološkim i biološki zanimljivim jamama jer dominiraju karbonatne sedimentne stijene (vapnenci i dolomiti) u kojima su jame nastajale zbog erozije tla pod djelovanjem podzemnih voda. Nažalost, pojedini mještani su u jamu dugi niz godina odbacivali smeće i životinjske lešine, pa prizor na dnu nije ugodan. Speleolozi poručuju da je za obilazak jame Cinkovice potrebna viša razina znanja speleoloških tehnika vezanih uz rad na užetu te da nije pogodna za obilazak.
Klenovnik kroz povijest
- u pisanim dokumentima se prvi puta spominje 1244 g. kao srednjovjekovni utvrđeni grad Klenovnik kojeg je 1244. Bela IV. dao varaždinskomu županu Mihajlu
krajem 14. st. vlastelinstvo Klenovnik je kratko vrijeme pripadalo vlastelinskoj obitelji Bubek - godine bolnicu je posjetio sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić
župna crkva Presvetog Trojstva izgrađena je 1738. i posvećena 1821. U njoj se nalaze propovjedaonica i oltari (glavni oltar iz 1733.) s grbom Draškovića. - god. Klenovnik potpada pod grofove Celjske, a od 1458. do 1490. Klenovnik posjeduje Kralj Matijaš Korvin kojeg nakon njegove smrti nasljeđuje sin Ivaniš Korvin. Korvin pak ustupljuje Klenovnik svom podbanu Ivanu Gylayju koji 1508 izgrađuje kapelu sv Wolfganga. Nakon smrti Gylayja Klenovnik potpada pod državni fisk.
od polovice 16.st. do polovice 19.st u vlasništvu je grofova Draškovića, koji su 1616. izgradili četverokutni renesansni dvokatni dvorac - godine prodaje ga Juraj Drašković kako bi prikupio što više novaca za skupu obnovu Trakošćana. Nakon nekoliko inozemnih vlasnika, dvorac dolazi u posjed grofa Bombellesa koji ga 1925. godine prodaje Središnjem uredu za osiguranje radnika.
Lječilište je otvoreno 1927. godine - lječilište Klenovnik posjetili su kralj Aleksandar Karađorđević, te kraljica Marija sa svojom pratnjom
Dvorac
Najveći dvorac u Hrvatskoj je dvorac Klenovnik, spomenik nulte kategorije. Na njegovu se mjestu u srednjem vijeku nalazila utvrda. Klenovnik se prvi puta spominje vrlo rano, već 1244. godine kada ga hrvatsko-ugarski kralj Bela IV oduzima Pochunu i daruje varaždinskom županu Mihajlu. Nakon njega Klenovnik posjeduje obitelj Bebeka (Bubeka) do kraja 14. st. Kao i svi zagorski gradovi Klenovik je 1456. godine pripao kralju Matijašu Korvinu i njegovom sinu Ivanišu. Ivaniš poklanja 1503. godine Klenovnik i Trakošćan svojem podbanu Ivanu Gyulayu. Smrću Ivana Gyulaya mlađeg 1567. godine, dvorci Klenovnik i Trakošćan ponovo dolaze pod kraljevu vlast. Prema najstarijem natpisu u dvorcu, Klenovnik je podignut 1616. godine sudeći prema latinskom natpisu u unutrašnjem dvorištu, koji među ostalim kaže: Nek’ stoji dom taj dok mrav ne ispije more i kornjača ne obiđe svijetom.. Sagradio ga je ban Ivan II Drašković u obliku četverokrilne ranobarokne dvokatne građevine s unutrašnjim dvorištem, 90 soba i 365 prozora. Objekt je građen kao četverokut, s arkadama prema dvorištu. Moguće je da je dvorac barem djelomično sagrađen od starog Klenovnika. Drugi natpis je iz 1667. g kada je dograđeno sjeveroistočno krilo. Sedamdesetih godina 16. st. kralj Maksimilijan prodaje za 20 000 forinti utvrde Klenovnik i Trakošćan, Gašparu i Draškoviću s pravom vlasništva i nasljeđa. Otada će Klenovnik ostati u vlasništvu obitelji Drašković sve do sredine 19. st. Važno je napomenuti da je dvorac Klenovnik obitelji Drašković služio za rezidencijalni i stalni boravak dok je Trakošćan više služio za povremeni boravak što neki povjesničari zanemaruju ističući dvorac Trakošćan kao glavno sjedište obitelji Drašković. Šest je godina, od 1645. do 1651. godine Klenovnik, kao i Trakošćan, bio u vlasništvu Nikole Zrinskoga. Pravni nesporazum između Draškovića i Zrinskih imao je za posljedicu i oružani sukob, ali je sve ipak riješeno sporazumom prema kojem su Draškovići dobili svoje posjede i gradove, ali su morali platiti 30 000 forinti.
Uz dvorac se nalazi perivoj koji je početkom 19. stoljeća dobio svoj konačni izgled. Na istočnom rubu perivoja bilo je jezero veliko 1,5 hektara. U 19. st. je Juraj VI Drašković prodao Klenovnik kako bi obnovio Trakošćan. Klenovnik je kupio tadašnji austrijski ministar financija barun Bruck. Njegovi nasljednici prodali su dvorac, koji od tada mijenja često vlasnike koji ne znaju što će s tako velikim dvorcem. 1922. godine vlasnikom dvorca postaje grof Ivan Bombelles, posljednji vlastelin Klenovnika. On je 1925. godine prodao dvorac i nešto zemlje Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu koji je 1927. godine u preuređenom dvorcu otvorio sanatorij za bolesne radnike. Prije pregradnje 1925. godine dvorac je imao 90 soba i 365 prozora. U dvorcu se nalazi i velika prostorija u kojoj su se za banovanja Ivana III Draškovića održavale Biskupske konferencije. Od izvornog interijera dvorca preživjela je jedino kapela sv. Antuna koja je jedna od naših najvećih i najraskošnije uređenih dvorskih kapela te spada u niz bisera klenovničke ljepote. Kapela je uređena u baroknom stilu kao grobna kapela obitelji Drašković. Uređena je 1738. godine zauzimanjem grofice Katarine Drašković rođene Brandis. Iz 1738. godine potječu štukature, a drveni oltari su raskošna kiparska djela iz 1741. godine. Sačuvano je više fotografija interijera dvorca s početka 20. stoljeća. Danas je u dvorcu Bolnica za plućne bolesti i tuberkulozu. Neprimjerena namjena bolnice u ovom vrijednom dvorcu funkcionira i danas, te se dvorac, baš kao i perivoj koji ga okružuje, loše održava. 1927. kada je završena prenamjena dvorca u bolnicu prostor oko bolnice se sastojao od slijedečih objekata: sanatorija, muških i ženskih ležaona, stana ravnatelja, stana upravitelja, stanova za namještenike, stana mesara, majura, kule, paviljona, skaldište ugljena, biološka čistiona, klaonica, kuhinja za pripremu krme za svinje, žitnica, skladište konzerviranog povrća i kuhinja za konzerviranje voća i povrća, staklenik, pčelinjak, nasada šampinjona, klijališta, transformator, kukuružnjak, suša, auto-remize,staja za krave, svinjac za tov i rasplodne krmače, kokošinjac, livade, povrtnjak.
Mala zanimljivost: prema nekim izvorima i pretpostavkama na osnovu nacrta gradnje dvorca, Klenovnik je trebao postati glavni grad Hrvatske. U prošlosti je dvorac bio opisivan kao hrvatski Versailles.
Znamenitosti
Kapela Sv. Wolfganga
Kapela sv. Wolfganga (924-994), u Vukovoju iznad Klenovnika, najstariji sakralni objekt klenovničke župe iz. 1508. , a 2008. je proslavljena 500. obljetnica izgradnje (1508.-2008). Kapela se ubraja među umjetnički i arhitektonski najzanimljivije sakralne objekte u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Kapela na Vukovoju starija je čak i od kapelice Sv. Antuna Padovanskog u dvorcu grofova Drašković. Kapelu je 1508. godine dao sagraditi grof Ivan Gyulaj Trakošćanski, a posvećena je sv. Wolfgangu Regensburškom, biskupu i zaštitniku Bavarske, omiljenom svecu tamošnjega vjerničkoga puka. Građevinski, ona označava kraj srednjega vijeka i početak novoga doba, te nam pokazuje kult širenja sveca sv. Volfganga, ali i širenje kulture srednje Europe prema jugu, sve do ovog područja. Ona je i pokazatelj da je Klenovnik nekada pripadao tom dijelu svijeta. Ujedno je i to najjužnija kapela u Europi posvećena tomu svecu, kojeg već stoljećima štuje i narod klenovničkoga kraja. Vjernici Klenovnika i šire okolice hodočaste k Vuku i mole za pomoć kod raznih bolesti i nevolja. Zabilježeno je da se sv. Wolfgangu utječu pastiri, lađari, drvodjelje, rudari, stolari, kipari, čak i nevini zatvorenici, a narod je od toga sveca tražio zdravlje za razne boljke – u nogama, kostima, od raznih upala, krvarenja, kožnih bolesti, molio se protiv neplodnosti, za oštećenu djecu, tražio utjehu kod rođenja mrtvorođenčadi… Kapela sv. Wolfganga, ili kako se toga sveca u narodu naziva – sv. Vuk, ili Bolhnik, jednobrodna je kasnogotička građevina s trostraničnim svetištem duljine 14.35 m, širine 8 m i visine iznutra 6.90 m, nadsvođena u istoj visini s dva polja križnog svoda. Gotička rebra svoda počivaju na konzolama, od kojih jedna nosi natpis godine gradnje 1508. godine.
Crkva ima zašiljeni gotički ulaz na glavnom pročelju ispod zvonika, na kojem se nalazi i plemički grb obitelji Gyulaj. Natpis na konzoli luka s oznakom 1508. godine upućuje da ju je dao graditi Ivan Gyulay, čiji je sin Wolfgang bio zagrebački biskup od 1548. do 1550. godine. Kapela je opasana zidanom kamenom ogradom – cinktorom, fortifikacijskoga karaktera sa strijelnicama, koja je sada potpuno obnovljena. Prva zabilježena obnova kapele, prema natpisu ispod kora, datira iz 1616. godine, a potaknuo ju je i donirao Nikola Drašković, tada nakon obitelji Gyulaj, novi vlasnik Klenovnika. Kapela ima vrijedan inventar. Glavni oltar je podignut 1650. godine. Na oltarnoj slici prikazan je sv. Wolfgang, obučen u biskupski ornat, kako u lijevoj ruci drži maketu crkve, a desna mu je uzdignuta na blagoslov. Pred njim u podnožju leži bolesnik – padavičar, a s lijeve strane kleči muškarac u molitvi za pomoć. Godine 1674. postavili su članovi bratovštine sv. Vuka, iz obližnjeg zaseoka Pintarići, pobočni oltar Blažene Djevice Marije s Djetetom Isusom. Oko 1745. godine, kapela je dobila drvenu, marmoriziranu propovjedaonicu s kipovima evanđelista na stranicama govornice i Bogom Ocem na vrhu baldahina. Zahvaljujući kontinuiranoj višegodišnjoj brizi Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Konzervatorskom odjelu u Varaždinu te stručnom vodstvu mr. Davorina Stepinca iz Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba kapela sv. Volfganga u građevinskom dijelu obnovljena je u potpunosti, a slijedi restauracija vrijednih baroknih oltara i propovjedaonice te revitalizacija Marijina puta. Već svojim smještajem na zaravanku pitoma brijega i na 473 metra nadmorske visine, kapela sv. Vuka zadnjih je desetljeća ponovno veoma privlačno mjesto za vjernike i izletnike, ljubitelje prirodnih ljepota ovoga jedinstvenog krajolika te znalce i ljubitelje povijesno-umjetničke baštine. Gospodin Izidor Gladović Žiga pokrenuo je inicijativu za ponovno oživljavanje Bratovštine sv. Volfganga, koju su mještani zaselka Pintarići osnovali 1674. godine. Kako svjedoči zapis na pobočnom oltaru sv. Marije u kapeli sv. Volfganga, skupina seljaka iz obližnjeg zaselka Pintarići učlanjena u Bratovštinu sv. Volfganga dala je podići oltar 1674. godine. Cilj buduće bratovštine bio bi oživljavanje povijesne i vjerske baštine vezane uz kapelu sv. Volfganga, Marijin put te običaje klenovničkoga kraja.
Pintarićevo raspelo
Blagoslov obnovljenog raspela uz cestu Ivanec-Klenovnik, ispod kuća obitelji Pintarić i Smoljak u naselju Lipovnik, predvodit će u prigodi 70. obljetnice postavljanja križa, direktor Glasa Koncila Nedjeljko Pintarić u ponedjeljak 30. lipnja 2008. u 19 sati. Križ je podigao Andrija Pintarić, koji se u vihoru Prvoga svjetskog rata zavjetovao da će ako preživi i živ se iz zarobljeništva u Rusiji vrati svojoj obitelji, podići raspelo. Kupivši dvadesetih godina XX. stoljeća zemljište na Lipovniku, kamo se preselio od Pintarića u Vukovoju, najprije je otišao u Ameriku da bi mogao isplatiti kupljenu zemlju. U zahvalu Bogu za sve što mu se u životu i obitelji ostvarilo podigao je 1938. godine raspelo. Pod nerazjašnjenim okolnostima korpus (tijelo Kristovo) je pod okriljem noći i uz pomoć bezbožnih ruku nestao 1986. godine. Godine 1989. obitelj Pintarić pribavila je novi korpus od Marka Lazara koji je želio podići raspelo na mjestu gdje su mu za vrijeme Drugoga svjetskog rata čerkezi ubili sina. Međutim, zbog ondašnjega ateističkog komunističkog režima ta mu se želja nije ostvarila. Obnovljeno Pintarićevno raspelo blagoslovio je 1989. godine klenovnički župnik Stanko Havaić. Kako je zemljište po nasljedstvu i kasnijoj prodaji danas u vlasništvu obitelji Smoljak, sedamdesetgodišnje raspelo danas je zajednička briga obitelji Smoljak i Pintarić. Korpus je obnovila dipl. restaurator-konzervator Maja Reberski iz Zagreba te izradila prigodnu dokumentaciju. Obnova “Pintarićevog raspela” poticaj je i drugim naseljima u župi Presvetoga Trojstva u Klenovniku da brižno čuvaju sakralne objekte, raspela krajputaše i pilove u svojoj sredini jer svaki od njih ima svoju priču nastanka i trajanja te je svjedok vremena i životnih sudbina.