U srednjem dijelu toka rijeke Save, gdje ona zmijoliko klizi ravnicom, na jednom od meandara, uz lijevu obalu, nasuprot ušća Vrbasa, smjestio se Davor. Ugnijezdio se na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, u Posavini, u južnom rubnom dijelu holocenog Crnac polja.
Svakome tko Davor promatra ploveći nizvodno rijekom Savom, onako ispružen uz obalu djeluje nekako uspavano. Strma, kamenom utvrđena obala, pojačana visokim nasipom u čas mijenja prvi doživljaj o tom naselju neobičnog imena. Kada se s obale kamenom zidanim stepenicama ulazi u Davor, čini se kao da je ispred stisnuta šaka među čijim se prstima skrivaju krovovi. Što je vrh nasipa bliže, ta šaka se otvara i cijeli se Davor nudi na dlanu.
Kuće Davora gusto su stisnute uz crkveni toranj koji zvonjavom svakih petnaest minuta podsjeća na svoju prisutnost. Crkva Blažene Djevice Marije Kraljice i Sv. Jurja središnje je mjesto u Davoru i najdraže okupljalište stanovnika Davora. Prostrani trg lijep je prostor sa stoljetnim parkom, iz čijih njedara, iz mirisnog hlada lipe, prolaznika nijemo gleda bista najsjajnijeg sina Davora, Matije Antuna Relkovića.
Dovoljno je samo kratko prošetati središnjim trgom naselja da bi se odmah mogla iščitati njegova prošlost. Daljnja šetnja Davorom otkriva posjetitelju kuće i ulice koje pričaju o ljudima, životima, vrijednostima koje su očuvali kroz običaje i tradiciju koju su tako strpljivo i odlučno, kao i cijela Slavonija, sačuvali u baštini. Krenimo u šetnju Davorom kroz ulice i vrijeme.
U koju god ulicu zašli, sve kuće odreda kazivat će, u glas, o dva razdoblja prošlosti Davora. Starije kuće građene su prije gradnje nasipa, a dobro se vidi kako se mnogo toga promijenilo otkako je Davor nasipom zaštićen od Save. Gradnja nasipa uz Savu obilježila je u velikoj mjeri razvoj današnjeg Davora jer bi bez njega život bio potpuno izložen Savi koja je cijelu Posavinu prije redovito poplavljivala. Voda bi se često izlijevala iz korita pred sjetvu ili tek što bi se posijalo, često i prije nego što se ubirala ljetina. U nekim se starim zapisima posebno ističe 1895. godina, kada je Sava bila najdulje izvan korita: čak osam mjeseci sav život bio je podređen rijeci i njezinu ritmu. I danas, iako Sava ne poplavljuje ulice i polja oko Davora, ona potpuno prožima život stanovnika ovoga dijela Posavine.
I u ono vrijeme, dok je rijeka potapala polja, Sava je bila majka, rađalo se i umiralo na vodi. Za kruh bi se uvijek našlo brašna, uvijek se imalo »prove« i mnoga su djeca odrastala na kukuruznom kruhu. I sama Sava je uvijek hranila ljude koji su živjeli uz nju jer je ribe bilo u izobilju. Nije bilo domaćinstva koje nije imalo ribara, kao što nije bilo ni kuće koja nije imala barem dva čamca.
Davor ima budućnost
Naizgled tih Davor je pun ritma što plamti bisernicom, zvukom radosti života i svega što je ukorijenjeno u graničarskoj i šokačkoj tradiciji. Od 1993. godine Davor je općina u Brodsko-posavskoj županiji. Općinu, osim Davora, čini i susjedna Orubica koja je neraskidivo vezana uz Davor i Savu. Iako je Davor najmanja općina novogradiškog Posavlja, istodobno je i jedna od najnaseljenijih.

Zemljopisni smještaj sela Orubica
Orubica je mjesto u općini Davor, pripada Brodsko-posavskoj županiji, a nalazi se 6 km sjeverozapadno od Davora ili dvadesetak km jugoistočno od Nove Gradiške. Smještena je
Uz samu rijeku Savu pa je u prošlosti često bila žrtvom njenih poplava.
Uz Orubicu se veže i zanimljivost da je, po broju parova, šesto , prebivalište roda u Hrvatskoj.
Orubica za razliku od drugih naselja,u ovom dijelu Posavine ima složeniji i raznovrsniji raspored
I oblik, čime predstavlja izuzetnu pojavu . Nalazi se na lijevoj obali Save, gdje svojim položajem slijedi
Riječni tok, zbog čega ima djelomično lučni oblij,a dijelom je vezana uz nasipe i cestu.
Orubica je svojim izgledom“ušoreno selo“ . znatno starije nego što se to može vidjeti na starim građevinama. Puno više od starih kuća u Orubici o njezinom postojanju prošlosti govore podaci o drvenoj župnoj crkvi iz 1730. Godine, iako je sama župa puno starija.
Točan nastanak nekog naselja gotovo je nemoguće odrediti jer su se ona rađala, nastajala i nestajala ne ostavljajući nam materijalnih dokaza. Tako je i s Orubicom, za koju se tvrdi kako je od 13. do 14. stoljeća bila srednjovjekovna katolička župa. Među najstarijim podatcima je onaj od 1626 – 1630. godine kada je skradinski biskup Tomo Ivković zabilježio da je u Orubici, tada nazvanoj Oruguziji, krizmao 200 osoba.
Danas Orubica Ima 746 stanovnika i površinu od 29, 46 km². Kroz povijest je broj stanovnika varirao, a najnaseljenija je bila davne 1953. godine kada je brojila više od 1500 stanovnika.
Orubica danas
Danas se život u Orubici ne razlikuje mnogo od života u drugim sličnim mjestima, osim što je možda puno manje ljudi pred kućama, a prije će ih se i lakše naći u plastenicima, po poljima, u vrtovima. I danas imamo svoju župu sv. Ilije, područnu školu, vatrogasno društvo, sportski život se odvija u nogometnom klubu, dok se kulturni njeguje u KUD-u „Fra Marijan Lanosović“. Najveća vrijednost Orubičana je ipak u tome što se za potrebe nekih događanja, bez obzira u čijoj organizaciji bili, ljudi odazivaju bez obzira pripadaju li nekom društvu ili ne, što nikoga nije potrebno posebno nagovarati, već su svi odjednom tu, okupljeni oko istog posla, zaduženja se brzo podjele i uspjeh ada ne izostaje. Orubičani rado ugošćuju goste i žele da se oni koji u Orubicu dođu osjećaju ugodno.