Lovreć nastao je od lat. Laurentius – koji je ovjenčan lovorovim vijencem.
Nalazi se na 43°29′ sjeverne geografske širine i 16°59′ istočne geografske dužine. Sastoji se od Opanaka (Donjega sela) i Lovreća (Gornjega sela).
Zaravan (540 m nadmorske visine) na 20-ak km zračne udaljenosti od mora te smještaj uz glavnu prometnicu Mostar – Dubci – (Makarska) – Split, odnosno – Sinj, učinili su Lovreć jednim od važnijih naselja na području Imotske krajine, posebice njenom zapadnome dijelu.
Poglavito je izgradnja prve osmogodišnje škole u Lovreću 1950. godine te sadržaji u vezi s njenim radom odredili su Lovreć kulturnim stožerom u ovom dijelu Krajine.
Lovreć, misto Imotske krajine
Visoki, kraljevski uzvišeni Lovreć, prijestolnica zapadnih sela Imotske krajine. Za njim se zatvorila, pred njim rastvorila brda, razmakle gore. Da bi more iz dubine, nad sobom, opleten munjama, moglo vidjeti Lovreć. Da bi Lovreć s visokih ilirskih gradina i gomila mogao gledati more.
Kad se na Vitanovoj Gomili na Lovreću uoči Ivanjdana zapali svitnjak, kad u vedro i suho ivanjsko nebo lizne ječmen i kupinov plamen, Vitanova se gomila, svitnjak, pozlaćena dječačka lica i pozlaćeno nebo zaiskre i odraze u moru, između Povalja i Vrulje. U isti čas, ispod Mosora i Bijakove, s Brača i Hvara, s obiju strana Cetine, sine stotinu svitnjaka. Tako se ljudi, s otokâ i s kopna, tisućama godina dozivali ognjem.
Od Trbotora do Crnog vrha, od Kruškovnika do Vilinjaka i Kamenjaka, pun je Lovreć gomila i gradina, samo je jedna Vrh-Gradina. Tako je piše i uzdiže ionako uzdignutu, u nebo upisanu, pisac i nadbiskup fra Šimun Milinović. Ilirska, rimska, možda starohrvatska, bezimena, Vrh-Gradina je pupak Lovreća: tvrđava, svetište, grad. Pod krilom zadnjega rimskog orla odletjelo joj ime. Povjesnici nagađaju je li bilo Billibium ili Ludrum. «Tri reda zidovah opasivali su ju…» – veli nadbiskup. Puk u njoj pokazuje Kraljeve dvore.
Ispod Vrh-Gradine, preko Lovreća, vodila glasovita rimska cesta. «Još se gledaju izglađenja i rupotine kuda su kola puzla; poznaje se širina, i nahode se polutine konjskih pločah» – svjedoči nadbiskup-očevidac. Kraj ceste stećci.
«Od svih (stećaka) što sam ih vidio učinili su mi se najopsežniji, najljepši i najmnogobrojniji na Lovreću oko seoske crkve i na Mramoru. Prevelik broj ih je uložen u crkovnu zgradu, u zid okolo prastarog groblja, u napravljenja i zaklopce grobova.»
Nekropolu pod Vrh-Gradinom pozoba crkva, progutaše grobovi. Prorijeđena, povrijeđena, ostade na Mramoru, vele: najljepša u Imoti. Nad stećcima njihovi vječiti pratitelji i prijatelji: dubovi. Malo dalje bunari.
Na Lovreću i kamenje bilo pismeno. Písmom i pismom nadareni stećci. Na Mramoru, u krajini, najbliži Imotskom i izlazećem Suncu, kovač Jurina ukova pismu:
Ovdi leži dobar junak
u ime Vlkoe
Radmila Bogdanića sin
a dojde mu smrt (uklopi tekst sa stećkom)
i u gospodskoj službi pogibe vojujuć
A ovo čini kovač Jurina
Vlkoe svoju nadgrobnu pjesmu kazivao sve tiše, sve kraće, dok mu kamen nije zalio, lišaj zašio usta. Nadbiskupu drhtavim glasom izreče tek prvi stih.
Sto godina poslije, jedan drugi Lovrećanin, dr. Ivan Petričević, iz kamena dozivao slovo po slovo. Dozivao-prizivao, kao što se pauk-Martin prizivlje-dozivlje iz zemlje. Dozvao-prizvao, Vlkoe mu kazao, najstariju imotsku pjesmu. I najstarijega pjesnika: ime mu je Jurina. Ako se kaže da su pjesme imotskih pjesnika izvađene iz kamena, za ovu se to može reći s punim pravom.
Doktor Ivan Petričević po ogradama nalazio i čitao stećke, njegova sestra Anka Petričević, hrvatska pjesnikinja, po istim ogradama, od pastirica zapisivala pjesme. Veliki vijenac spasi od prosuća u zaborav, u zemlju. Tako su brat i sestra iz kneževske kuće Mrnjavčeve, jedno iz kamena, drugo iz zemlje, povadili i na oltarnu ploču položili najljepše i najtrajnije što dadoše Lovreć i Imota: písmo i pismu.
Na Lovreću, u srednjem vijeku, živjelo moćno vlaško pleme Opanci, koje dijelu sela, onom ispod glavnoga puta, ostavi ime. U drugoj polovici 15. stoljeća, preseli se knez Vladko Opanak, s 44 obitelji i s 18 neoženjenih momaka, u Broćno. Jedan turski dokument iz 1477. sačuva nam njihova prelijepa starohrvatska imena: Radoč sin Vranuša, Vladko sin Radivoja, Radoje sin Radonje, Radovac sin Slišoja, Beloslav sin Radosala, Vitas sin Radana, Smoljan sin Vladka, Radivac sin Grdana, Vukač sin Gojaka, Budko sin Borovca, Pokrajac sin Bradca, Radibrad sin Daljana.
Imena kao da su skinuta sa stećaka. Tužno je što nisu sačuvana i ženska. Ona, iz starih lovrećkih greblja po ogradama, časkom izvire u obliku rana proljetnoga cvijeta i vrate se pod kamen, u svoj prosuti prah. Možda su Opanci, pod stećke na Mramoru, s obiju strana rimske ceste, pokopavali svoje mrtve? Možda Opanci lijepih imena, stoljećima, na kamenim konjima, po lovrećkim ogradama, trče za kamenim jelenima?