Općinska naselja

Bestrma, Bistrač, Blinjska Greda, Bobovac, Brđani Cesta, Brđani Kosa, Crkveni Bok, Čapljani, Četvrtkovac, Donja Letina, Donji Hrastovac, Drljača, Gornja Letina, Gradusa Posavska, Greda Sunjska, Ivanjski Bok, Jasenovčani, Kinjačka, Kladari, Kostreši Šaški, Krivaj Sunjski, Mala Gradusa, Mala Paukova, Novoselci, Papići, Petrinjci, Pobrđani, Radonja Luka, Selišće Sunjsko, Sjeverovac, Slovinci, Staza, Strmen, Sunja, Šaš, Timarci, Vedro Polje, Velika Gradusa, Vukoševac i Žreme.

Posebnosti sunjskoga kraja

Posavska Sunja diči se svojim posebnostima: tradicionalnom arhitekturom, narodnom nošnjom, konjem – hrvatskim posavcem, lovačkim psom – posavskim goničem i jasno – očuvanim krajobrazom.

TRADICIJSKO GRADITELJSTVO

U Posavini, bogatoj hrastovima šumama, ljudi su tijekom prošlih vremena višestruko koristili drvo hrasta, prvenstveno kao materijal za izgradnju stambenih i gospodarskih zgrada. Žirom su hranili stoku, ali prehranjivali su se i ljudi u teškom godinama gladi.

«Hiže» u potpunosti izgrađene od drveta specifičnost je posavske arhitekture. Lijepo uklopljene u okoliš «hiže» su odolijevale posebnim prirodnim okolnostima poput poplava, vjetrova, topline Sunca. Posavsku «hižu» krasi jednostavnost i funkcionalnost svih njenih dijelova.

Stara posavska kuća najčešće je velika, prostrana katnica. Izgrađena je od debelih hrastovih planjki i greda, najčešće tesanih, ali i piljenih – međusobno povezanih hrvatskim ili njemačkim vezom. Krovovi su umjereno koso položeni i dvostrešni, a većina kuća ima poluskošeni zabatni dio. Krovovi su nekad bili pokriveni šindrom ili kalanom daskom, dok se danas za pokrov pretežito koristi «biber» crijep. Prozorski otvori ili «obluci» – kako ih mi ovdje zovemo – maleni su i imaju dva krila s drvenim «poljkama». Između prizemlja i kata te kata i zabata nalazi se «krovec», koji štiti prozore od izravnog udara kiše (i tu se najviše zadržala kalana daska kao materijal za pokrivanje). Na katnom pročelju obično se nalazi izrezbaren ukrasni «friz».

U prizemlju su dvije zatvorene prostorije: prednja i stražnja «šuta», a između njih poluzatvorena «suša» ili «uvoz». Služe kao spremište ljetine, a srednja za smještaj poljoprivrednih alatki ili kao spremište za kola. Na bočnoj strani kuće su natkrivene stube s ukrašenom ogradom. Stube vode u natkriveni trijem «ganjek», iz kojeg se ulazi u ostale prostorije na katu. Kat je obično malo većih dimenzija nego prizemlje. U najvećoj prostoriji kata «iži» odvijao se život obitelji. S druge strane «ganjka» je manja prostorija «ižica», a služila je za spremanje škrinja sa živežnim namirnicama, ali ponekad i za spavanje. Trijem «ganjek», koji može biti zatvoren ili poluzatvoren, proteže se uz bok kuće i završava sa zahodom. Tavan služi za sušenje žita i kukuruza, kao i za sušenje i dimljenje mesa.
Uzduž cijele kuće u prizemlju i na katu proteže se greda zvana «sljeme», dugačka koliko i kuća.

Uz kuće u dvorištu nalazili su se i «čardaci», drvene zgrade najčešće s jednom prostorijom u prizemlju i s jednom ili dvije na katu. Služile su za stanovanje mladih bračnih parova iz obiteljske zadruge.

Uz kuće i «čardake» u jednom domaćinstvu u istom dvorištu nalazila se još i štala, «suša» za kola tzv. «kolnica», pa hambar, svinjac i kokošinjac.

U većim zadrugama nalazile su se još i «kuvarnice»- prizemne građevine s jednom ili dvije prostorije koje su služile kao ljetne kuhinje, a uz njih je obično bila i krušna peć.

Kuće su u prostoru smještene tako da je pročelje okrenuto prema jugu. Smještene su vrlo blizu puta s pročeljima okrenutima cesti.

U sunjskom kraju očuvao se veliki broj takvih posasvskih «hiža», a najviše u Gredi gdje još i danas postoje veliki nizovi takvih drvenih zdanja građenih rjeđe hrvatskim, a više njemačkim uglom. Nastale prije mnogo godina, rezultat su strpljenja, iskustva, znanja i vještina stjecanih i prenošenih naraštajima.

NARODNA NOŠNJA

Bolje nek stane gora i voda nek cura-, riječi su majki i baki Posavine upućene kćerkama i unukama. Drugim riječima, ženska ruka nije smjela nikad mirovati. Ako se nije smjelo presti ni tkati (prigodom svetaca, Kvatri), smjelo se i moralo vesti.Takav odnos prema radu, u Posavini, preradu i izradu odjevnih predmeta od lana (prediva) doveo je do savršenstva. Kao što su dečki na paši s ljubavlju izrađivali «preslice», nastojeći da budu što ljepše jer će s njima presti njihove odabranice, tako su i djevojke, odnosno žene veliku pozornost posvećivale kvaliteti platna i ukrasa na njemu. Samo jedna i to bijela boja, jer je ukras na nošnji poznat pod nazivom – belo po belom, za žene sunjske Posavine (Sunjska Greda, Gradusa Posavska, Gornja i Donja Letina, Selišće, Bistrač, Žreme, Krivaj i Sunja) predstavljala je još jednu otežavajuću okolnost.

Zašto na ovoj nošnji dominira bijela boja pokušalo se objasniti na više načina. Naime, u sunjskomu kraju postoji legenda da su žene u znak žalosti, nakon jednog od ratova koje su njihovi momci i muževi vodili po raznim bojištima Europe i masovne pogibije, iz njihovih ukrasa na nošnjama izvukle sve ostale boje, tako da je ostala samo bijela i kao boja žalosti. Druga, pak, priča govori da su, s obzirom na to da je sunjski kraj bio područje čestih upada turskih četa, nesigurnost i strah otjerali trgovce s raznobojnim koncima i tkaninama i ostala je bijela nit na bjeloj podlozi. Ponekad se koristila crvena i crna boja dobivena od tanina johe ili njenog ugljena.

Platno na kojem se izrađuje vez je domaće laneno s lanenom niti (naše žene kažu od «pređe»). Širinu platna na tkalačkom stanu za izradu nošnje i ostalog potrebnog tekstila žene kod nas nazivaju «pole».

Postoji više vezova karakterističnih za nošnju Sunjske Grede, Sunje i okolice, a jedan od najpoznatijih je «tvez po tvezu» , koji se izvodi izvlačenjem niti, a potom se na uzdužnim nitima svilcem opliću različiti ukrasi s različitim mustrama (predlošcima).

Tehnika «lozanja» izvodi se tako da se na platnu najprije opšiju kvadratići, a potom se između njih izrežu niti. Kvadratići se unaprijed raspoređuju prema određenoj mustri.

«Necanje» je tehnika u kojoj se izrežu svake druge dvije i dvije niti potke i osnove, a potom se niti koje su ostale opliću koncem. Na taj način dobiva se izgled četvrtaste mreže.
Svi opisani vezovi izvode se na «nemoćnini» (ne peru se) i stoga se prigodom vezenja strogo vodila briga o čistoći ruku, odjeće i okoline.

Posebna pozornost posvećivala se oglavlju koje je vezeno s posebnom ljubavlju, a odavalo je dob i položaj žene.

Mlade djevojke, «cure», nisu nosile posebni ukras na glavi. Kosa im je obično bila začešljana unatrag prema jednoj pletenici koja je u korijenu bila ukrašena višebojnom ružom (mogla je biti i jednobojna).

Posebna djevojačka oznaka je «parta», a nosila se u svečanim prigodama i vrlo kratko razdoblje prije udaje. Izrađena je u obliku kružnog obruča,ukrašena raznobojnim (staklenim) zrncima i sitnim koraljima. Na stražnjoj strani «parte» pričvršćeni su privezači (široke brokatne vrpce koje padaju niz leđa), a prekrivaju kosu spletenu u jednu pletenicu.Ako «partu» nosi mladenka u svatovima, na nju se stavi ukras od umjetnog cvijeća.

Odmah nakon udaje pletenica se raspliće i reže, a na glavu se stavlja «poculica» (kapica). Jedan dio «poculice» je ukrašen tkanim ili vezanim uzorkom. Na zatiljku ispod «poculice» veže se višebojno vezena ruža.

Ponekad su žene prigodom izlaska iz kuće preko «poculice» stavljale «peču». To je marama s tkanim ili vezanim ukrasom.Veličina i smještaj ukrasa ovise o načinu stavljanja «peče» na glavu.
«Popečena peča» ukrašena je vezom sa sve četiri strane, a na glavu se polaže na vrlo složen način kako bi ukrasi uokviravali lice i bili vidljivi na dijelovima koji padaju niz leđa.
«Peča» se može nositi i kao «rubac» (marama), ali u tom slučaju je siromašnijeg ukrasa.

Prema tomu, dijelovi ženske narodne nošnje su: «opleće» – jedna vrsta bluze širokih dugačkih rukava, «rubača» – suknja, «zastor» – pregača, «pas» – vuneni pojas, «poculica» – oglavlje udane žene (kapica ), «peča» – rubac ( marama ), «parta» – djevojačko oglavlje, «zobun» – dulji prsluk bez rukava (jer se oblači na opleće), čizme ili cipele – sa malo povišenom petom visine tri do pet centimetara.

Muška narodna nošnja nije se bitno razlikovala od ostalih muških nošnji Sjeverozapadne Hrvatske. Njeni dijelovi su: «rubača» – košulja, «gaće» – neka vrsta hlaća od domaćeg platna, «obojci» – lanene krpe veličine približno 20 x 50 cm za omatanje nogu umjesto čarapa, «opanjki» – skipetnjaki i kajišari (imali duge kajiše za vezivanje obojaka), «škrlak» – šešir, bio je kupovni, a s obzirom na to da glava ne smije biti bez pokrivala upotrebljavale su se i šubare od pravog ili umjetnog krzna.

POSAVSKI KONJ

Posavski konj stručno zvan hrvatski posavac s obzirom na tjelesne mjere, težinu i temperament – pripada skupini hladnokrvnih konja. Analizom krvi posavskih konja dokazano je da je hrvatski posavac posebna skupina konja, što ga svrstava u red svjetski priznatih pasmina. Zbog njegova povijesnog razvoja, može mu se pripisati sličnost s nekoliko skupina konja, pa čak i s poni konjima.

Čovjekov utjecaj na križanje dao je uspješan rezultat glede obiježja hrvatskog posavca, ali nije zanemariv ni utjecaj načina držanja i ispaša u posavskim poljima. Njegov izgled prijeni pozornost: uska i duga glava, velike oči, male kratke uši, kićice na nogama obrasle duljom dlakom, kitnjast rep, bujna griva.

Prsa su mu duboka, široka i duga, a rebra zaobljena, leđa široka i uleknuta, sapi zaobljene, kopita plića i lijepo oblikovana zbog kretanja po močvarnom pašnjaku. Hrvatskog posavca resi dobroćudnost, poslušnost, vjernost, izdržljivost i skromnost.

Njegova najčešća boja je doratna, rjeđe vrana i siva, a najrjeđa je alata.

Činjenica je da se broj takvih konja u posljednjih trideset godina, između ostalog i zbog korištenja mehanizacije, značajno smanjio. Time je njegova vrijednost značajno porasla u prirodnom staništu posavskih pašnjaka.

POSAVSKI GONIČ

Posavski gonič pripada rijetkoj hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkoga psa. Spada u skupinu kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. stoljeća i to posebno na prostoru sisačke Posavine. Najstariji pisani dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekog 14. stoljeća i čuvaju se u Đakovačkoj biskupiji.

Kako služi za lov kao gonič, ne smije biti previsok niti pretežak. Mužjak je visok od 46 do 58 centimetara, a ženka u prosjeku 46 centimetara. Trup mu je za 11 do 13 centimetara dulji od visine grebena. Čvrstog je tijela i guste i čvrste dlake. Temeljna boja mu je pšenično-žuta, a može se kretati do pšenično-rumene. Bijela boja javlja se na glavi u obliku lise, na grlištu, na šapama i vrhu repa. Nos i oči su mu tamni, a resi ga začuđen pogled, pokretljivost i brzina, glasanje zvonkim, jasnim i visokim glasom.

Naziv posavski gonič dobiva 1959., standard mu je priznat 1955., a potvrđen 2003. godine.

Iznimno je cijenjen u Hrvatskoj i Bosanskoj Posavini zbog brzine i pokretljivosti, a posebno zbog poslušnosti i privrženosti gospodaru.

ŠPILJA GRADUSA

Iako je postojanje špilje Gradusa otprije poznato lokalnom stanovništvu, tek su nedavna speleološka istraživanja članova speleološkog odsjeka Planinarskog društva Sveučilišta «Velebit» iz Zagreba, otkrila bogatstvo podzemlja i raznolike speleološke fenomene u njenom unutrašnjem dijelu. Smještana u selu Velika Gradusa, s ulazom iz napuštenog kamenoloma, špilja predstavlja do sada nepoznatu vrijednost ovog kraja.

Špilja Gradusa nastala je formiranjem podzemnih šupljina u procesu okršavanja stijena na tom području. Stijene u kojima je špilja «rasla» formirane su taloženjem sedimenata u moru koje je nekada pokrivalo te krajeve. Povlačenjem mora te izlaskom stijena na površinu stvoreni su uvjeti za stvaranje podzemnih prostora. U novonastalim šupljinama, u mraku podzemlja, započeo je novi život – kapanje vode i rast kamenih ukrasa… Ova priča započela je prije 10-tak milijuna godina, a nastavlja se i danas.

Ulaz u špilju otvoren je prilikom radova u kamenolomu. Iako se sa sigurnošću ne zna kada, poznato je da eksploatacija kamena na području Graduse datira još od vremena Turaka. Od tada su ulazni, pristupačniji dio špilje vjerojatno obilazili povremeni posjetioci. Ipak, nedavna speleološka istraživanja špilje ne pružaju nalaze da su ljudi ikada kročili u udaljenije dijelove njenih kanala.

Teško prohodni uski prolazi, djelomično potopljeni kanali i zbog blata klizave stjenke špilje svrstavaju je u vrlo zahtjevnu kategoriju speleoloških objekata. No trud uložen da bi se svladale poteškoće na koje se nailazi prilikom napredovanja u prvom dijelu špilje, bogato je nagrađen pogledom na bogatstvo ukrasa kojima ova špilja obiluje u dubinama svojih kanala. Upravo ta specifična morfologija otežavala je napredovanje u početku istraživanja, tako da je ukupna duljina špilje od 455 metara dosegnuta tek nakon učestalih akcija tijekom godine dana.

U špilji je jasno izražen glavni kanal smjera pružanja sjeverozapad-jugoistok. U njemu se, malo prije polovice, odvajaju dva kraka – jedan je slijepi meandar dužine samo 12,5 metara, dok se drugi meandrirajući spaja na vodenu etažu. Zbog uskoće meandra te potrebe za korištenjem ronilačkih odijela za daljnje napredovanje, ovaj krak špilje za sada nije dalje istraživan. U glavnom kanalu voda se nekoliko puta pojavljuje i nestaje, da bi njegov izlazni dio u potpunosti bio potopljen. Udaljeniji, suhi dio ovog kanala bogato je ispunjen špiljskim ukrasima – sigama: stalaktitima i stalagmitima, kamenim zavjesama i stupovima, pa čak i helaktitima. Na njegovom kraju pokušalo se prokopati prolaz na mjestu gdje se sumnjalo u nastavak kanala, ali je to onemogućilo kameno zarušenje. Osim glavnog kanala, iz ulazne dvorane odvaja se jedan bočni prolaz koji se spušta do vode. U nastavku voda ga u potpunosti potapa te je daljnje napredovanje onemogućeno.

Danas špilja pruža utočište velikoj koloniji šišmiša koji se u sumrak mogu vidjeti kako izlijeću kroz niski otvor špilje. Taj ulaz u špilju Gradusa možda nije jedini, ali je za sada samo on poznat. A za ostale ulaze svakako bi valjalo konzultirati tamo nastanjene šišmiše…

U istraživanjima špilje ukupno je sudjelovalo 19 speleologa, članova speleološkog odsjeka PDS «Velebit» iz Zagreba, a istraživanja su dokumentirana digitalnim foto-materijalom te izradom detaljnog nacrta špilje.